Autor: Goran Pejaković
Kako se osjećate kad nekome želite ili trebate reći „NE“?
Često nam to predstavlja izazov.
Kad nekome kažete samo „NE“, bez pojašnjenja, to uglavnom nije dovoljno.
U većini slučajeva će osoba sama ispuniti prazninu iza „NE“ i sama si objasniti što to „NE“ znači za nju.
Kratko „NE“ je podložno interpretacijama.
Možda je kratko „NE“ prihvatljivo u rijetkim situacijama i dubokim odnosima s puno povjerenja i kad je sugovornik zrela i sretna osoba, barem u tom trenutku.
U protivnom, osoba primatelj našeg „NE“ može se osjećati povrijeđeno jer nisu ispunjena njena očekivanja, razočarano jer smatra da ju ne cijenimo dovoljno ili obeshrabreno jer treba sigurnost, a naše „NE“ doživljava kao odbijanje. Možda se osjeća frustrirano jer ne zna što nam to „NE“ znači ili rasterećeno jer je naše „NE“ potvrda da smo mi osoba s kojom više ne želi imati posla, ili … mogućnosti interpretacije su nebrojene.
Kako dalje? Kako transformirati slušateljev doživljaj našeg „NE“?
Recimo da nas netko zamoli da mu pomognemo oko čišćenja dvorišta. Možemo učiniti slijedeće:
· Svojim govorom tijela pokazat ćemo slušatelju da smo molbu prihvatili kao poklon.
Naše tijelo pokazuje prihvaćanje i razumijevanje potreba druge osobe. Možda se naklonimo lagano prema naprijed ili otvorenog garda slušamo što se od nas očekuje, samo kad smo iskreni.
· Izražavamo potrebu koja nas sprječava da udovoljimo molbi.
Kao što smo rekli: „NE“ je šturo izražavanje potrebe. Zato, izražavamo jasno našu potrebu koja nas sprječava da kažemo „DA“.
Pr. „Gladan sam i prvenstveno želim nešto pojesti.“
· Konverzaciju završavamo molbom koja traži način da potrebe svih budu zadovoljene.
To ne znači nužno da mi osobno sudjelujemo u zadovoljenju potrebe sugovornika.
Pr. „Da li bi ti odgovaralo da ti se pridružim za 60 minuta dok se istuširam i pojedem ručak?“ ili „Nakon ručka vozim kćerku na ples. Možeš li pitati Marka da ti pomogne?“
Uz ove korake komunikacija će vjerojatno biti lakša i djelotvornija jer smo svjesni svojih potreba i jasno se zauzmemo za njih. Time preuzimamo rizik da sugovornik može biti nezadovoljan što 'smo si važniji' od njega u danom trenutku. Naš stav je da cijenimo i njegove potrebe i prisutni smo za njih, pritom odgovornost za sreću sugovornika prepuštamo njemu.
